Kolumna: Zašto ne pušim

0

Danas je Nacionalni dan bez duhanskog dima, ali dima ima na sve strane. Kada će na snagu stupiti zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima, znaju samo oni koji puše u državnim institucijama.

Možda je pušenje nekada bilo cool, ali danas se smatra lošom, poganom, seljačkom navikom i još mnogo negativnih epiteta bi mogao da nabrojim, pa ću se na ovome zaustaviti.

Ne znam da li je do moje svijesti ili do babine rečenice “Ako te ikad vidim sa cigarom, u nos ću ti je ugurati” ali taj me porok nikada nije privlačio.

Smatrao sam da mogu biti frajer sa djevojčicama kroz neku priču, jak fazon, a ne izigravati mangupa na svakom malom odmoru krijući se u wc-u i smrditi na kilometar.

Dječaci obično počnu da puše u 6. i 7. razredu Osnovne škole, dok djevojke duhanske čari osjete na početku srednje škole, jer kao sad sad sam velika, pa mogu uzeti i što ne treba…

Jedna od najmudrijih rečenica koju sam čuo u vezi s pušenjem, a došla je iz usta čovjeka koji je pušio 20 i kusur godina, pa se opametio i prestao, a ona glasi: “Gledaš kako ti 4 marke odoše u vazduh”. Tako jednostavna, a mnogo je toga rečeno.

Zagovornik sam teorije, da ljudi ne počnu pušiti zbog sebe, nego zbog drugih. Ali, s vremenom ovisnost o nikotinu zarobi um i onda se izgubi osjećaj, da su cigarete zapravo veoma loš i štetan proizvod.

Na svakoj kutiji, istaknutim crnim slovima piše “Pušenje ubija”, ali pošto je navika pušenja jača od razuma, strastveni pušači te poruke i ne primjećuju, oni su naučili da zanemare sve ono što bi ih možda moglo odvratiti od te navike.

Ko nije počeo pušiti, nek i ne počinje. Postoji mnogo načina da se smiri, npr: vjerska molitva, čitanje knjige, dobra komedija ili sasvim obična šetnja. Benefiti koje ćete imati su mnogo veći, nego što bi zapalili cigaru, sjedili u smrdljivoj sobi, gledali u jednu tačku i osjećali blaženstvo nikotina.

Autor: Muamer Đedović, student 2. godine Žurnalistike u Tuzli

(Minut.ba)

Komentari su onemogućeni.